Računalo

Kad ste vidjeli ovaj naslov, možda ste pomislili kako želim biti originalan, pa predložiti da se i kompjuter spremi u skladište nepotrebnih stvari. Doduše, ne bih u tome bio osamljen, jer postoje ljudi koji ozbiljno zagovaraju tu mogućnost, pa je čak i sami provode u praksi. Ali ovdje nije riječ o tome. Ja kompjutere prihvaćam jer sam svjestan da ih, sad kad su već tu, ne možemo odbaciti ni da se postavimo na glavu. Zato pod računalom mislim nešto sasvim drugo: mislim na spravu koja se tako zvala prije pojave kompjutera. Zapravo, kompjuter smo i mogli nazvati računalom zato što se stvar o kojoj govorim upravo u doba njegove pojave pomalo povukla iz uporabe. A to staro računalo služilo je isključivo za računanje.

Stajalo je ono u učionici, negdje naprijed, u kutu, lijevo ili desno od ploče. Zauzimalo je dosta mjesta, jer nije bilo maleno, budući da je moralo biti dobro vidljivo i iz zadnje klupe. Bio je to okvir širok otprilike osamdeset centimetara i visok oko stotinu i šezdeset. Unutar okvira nizale su tanke šipke, jedna ispod druge, u pravilnim razmacima; bilo ih je ravno deset. Na šipkama su pak bile drvene kuglice, koje su se mogle pomicati lijevo i desno. Bilo ih je po deset na svakoj šipki, a bile su u dvije boje. Na prvoj šipki bila je jedna bijela kugla i devet crnih, na drugoj dvije bijele kugle i osam crnih, i tako dalje, sve do posljednje šipke, na kojoj je bilo devet bijelih kugli i jedna crna. Pomičući kugle lijevo i desno, mogli ste zorno prikazati jednostavnije matematičke operacije poput zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja. Zato je računalo bilo neizostavan dio opreme svake školske sobe.

Ali nije bilo jedino. Recimo, bili su još i štapići: đaci bi dobili zadaću da u školu donesu svežanj štapića dugih desetak centimetara i povezanih u snop komadićem špage. Ti su se štapići onda na klupi raspoređivali kad bi se prikazivale računske operacije. A bilo je još pomagala: zrna graha prerezali bismo po dužini, pa ih uz pomoć tijesta lijepili na karton tako da oblikuju brojke od 1 do 10. Po tome se vidi kako se škola silno trudila da nas pripremi za život u kojem ćemo morati neprestano računati. A u tome računanju nećemo se moći osloniti ni na što drugo, nego samo na uvježbanost svoje pameti za tablicu množenja i za slična tajanstvena znanja.

Nikakvih drugih računala, naime, nije bilo. Nismo tada mogli posegnuti za džepnim kalkulatorom (a ni njega danas više nema, jer su mobiteli preuzeli i njegovu ulogu), ni za kakvom drugom elektroničkom spravom. A da je sve oko nas prepuno brojaka s kojima treba nekako izaći nakraj, postali smo svjesni baš nekako u doba kad smo pošli u prvi razred i susreli se s onim velikim računalom. Jer često smo zajednički lovili ribu ili tresli orahe, pa smo morali znati taj plijen pravedno podijeliti. U toj smo dobi naučili igrati karte, a tu je trebalo zbrajati štihove. Tada smo, napokon, i u samoj školi računali koliko je još dana ostalo do ovoga ili onog praznika. A sve se to radilo napamet ili, u najboljem slučaju, uz pomoć olovke i papira.

S tim priručnim računicama susretali smo se na svakom koraku. Počeli su nas, recimo, slati u dućan. E, a ondje nas je čekao trgovac, koji je iza uha nosio olovku, pa kad bismo mu rekli sve što nam treba, on bi zgrabio tu olovku, uzeo prazan škarnicl i na njemu napisao cijene, jedne ispod drugih, a onda bi sve to zbrojio i rezultat napisao ispod crte. Činio je to nevjerojatnom brzinom i mi se nikad nismo mogli nadiviti kako mu to ide, pogotovo zato što bismo često onaj škarnicl ponijeli kući i roditelji bi utvrdili da račun štima.

Još smo se više divili raznim majstorima kad bismo ih gledali kako, recimo, kubiciraju cjepanice, ili izračunavaju kvadraturu površine koju treba obojiti, ili procjenjuju kapacitet bačve. Uvijek se tu baratalo nekim brojkama, te su brojke dolazile u kolonama, jedne ispod drugih ili jedne pokraj drugih, i uvijek bi rezultat bio takav da se nama činio posve fantastičan. Vjerovali smo da je silno moćan onaj tko je kadar odrediti stvarima oko nas pravu mjeru i tako njima ovladati.

Za neke se ljude, doduše, tvrdilo da to rade namjerno krivo. Kad se, recimo, išlo na ćevape i pivo u vrtnu restauraciju, onda je trebalo dobro paziti kako konobar zbraja brojke na računu. Jer, on je to radio glasno, izgovarajući naziv onoga što ste konzumirali – količinu i cijenu – a pritom je mljeo brzo i jedva razumljivo, tako da ga niste mogli pratiti, i vjerovalo se da uvijek uračuna znatno više od onoga što ste zapravo dužni. Tu se pokazalo da matematika nije važna samo onda kad čovjek želi nešto stvoriti, nego da je ona i moćno obrambeno sredstvo.

Ipak, najvažnija je bila njezina kreativna funkcija, pa su nas zato najviše impresionirali inženjeri, koje smo viđali kad su nas učiteljice vodile u posjet tvornicama. Inženjeri su nosili u džepu bijelu spravicu zvanu šiber: na njoj su bile ispisane brojke i središnji je dio bio pomičan, a postojala je i staklena pločica s oznakama koja se također micala. Tvrdilo se da vješt čovjek može uz pomoć toga šibera izračunati što god hoćeš te da ti inženjeri, kad studiraju, najprije moraju dokazati da su savladali šiber, a tek onda uče drugo.

A kad smo to čuli, postalo nam je jasnije koliko je važno školsko računalo s kojim smo se često susretali. Dapače, shvatili smo zašto se izrađuju i malena računala, sa sitnim kuglicama, osobito za đake: ta su se računala mogla staviti u torbu i nositi sa sobom, pa smo zaključili da su ona za nas isto što je za inženjere šiber.

Premda smo se zapravo malo njima služili. Recimo, ne pamtim da smo ikad upotrijebili ono veliko računalo u učionici: ono je, čini se, bilo samo podsjetnik, koji nas je trebao upozoriti koliko je računanje važno.

A onda više ni to nije bilo potrebno. Stara su računala nestala i više nitko ne zna kako su izgledala. Kao što nitko više ne računa na škarniclu. A nije prošlo mnogo godina: jedva polovica od ukupnog broja onih kuglica na računalu.